Prevođenje poezije

Jučer, 21. ožujka, obilježili smo Svjetski dan poezije. Poezija je nekako uvijek onaj autsajder koji rijetko kapne u ured prevoditeljske agencije. Nije najpopularniji žanr među prosječnim čitateljima, nije univerzalno razumljiva, nije jednostavna i laka – zašto nas onda prevođenje poezije toliko zanima?

Ponajprije je posebna po čvrstom odnosu sadržaja i forme, ponekad i neraskidivom. Način na koji se semantička značenja obavijaju oko smisla i forme jezika čine tu jezgru koja čitatelja privlači k sebi. Ne moramo nužno primijetiti da je ritam dobar ili da je rima na mjestu, takvo što doživljava se nesvjesno i izaziva onaj ugodni osjećaj čuđenja kad pomislimo „ajme baš je dobro ovo što čitam“. U tom je smislu i prevođenje zapravo nalik proučavanju ili slušanju notnog zapisa, prevoditelj mora osluškivati puls teksta i uskladiti ga. Nešto slično ljudskom metronomu, da se malo poetičnije izrazimo. :)

S druge strane, svjesni smo da loš prijevod poezije može izgledati nakaradno, smiješno, ponekad i otužno. Slično kao kad bismo na sebe navukli premalenu ili preveliku odjeću – sve nešto strši, ne pristaje, ne ostvaruje se povezanost.

Prevođenje moderne poezije

Dodatno otežava što u poeziji prevladavaju konotativna značenja nad denotativnima, a i mentalna predodžba je drukčija zbog nedostatka konteksta koji nudi proza. Danas se pri prevođenju moderne poezije podrazumijeva da prevoditelj oponaša izvorno djelo koje mora u ciljnom jeziku biti samostalna forma, dakle bez bilješki, objašnjenja i slično. Još smo tijekom fakultetskog obrazovanja opetovano slušali o zaključku Romana Jakobsona kako je poezija „po definiciji neprevodiva“. Zašto je onda uopće prevoditi?

Primjer prijevoda pjesme T. S. Eliota

Nameće se pitanje kako i u kolikoj mjeri možemo interpretirati sadržaj poezije da bismo mogli pronaći odgovarajuću jezičnu i semantičku formulaciju u ciljnom jeziku? Jednoznačnog odgovora nema, već do rješenja dolazimo iskustvom i znanjem pojedinca, jezičnim osjećajem te sposobnošću određivanja i prepoznavanja potrebnih nijansi.

Kako ne bi sve ostalo na teoretiziranju, i sami smo se okušali u prenošenju djelića pjesme T. S. Eliota The Love Song of J. Alfred Prufrock na hrvatski jezik:

Let us go then, you and I, When the evening is spread out against the sky Like a patient etherized upon a table; Let us go, through certain half-deserted streets, The muttering retreats Of restless nights in one-night cheap hotels And sawdust restaurants with oyster-shells: Streets that follow like a tedious argument Of insidious intent To lead you to an overwhelming question … Oh, do not ask, “What is it?” Let us go and make our visit. In the room the women come and go Talking of Michelangelo.

Pa hajdemo, Vi i ja, Dok se večer nebom cijelim izvija Kao pȁcijent što na stolu diše eter; Hajdemo, kroz ulice polupuste Gdje zbjegovi zauste O besanoj noći iz nečistih hotela I trošnih tavèrni gdje oštriga se pljela: Ulice što slijede k’o nesnosna svađa Iz zloslutnih nakana I dovedu do porazna pitanja… O, ne pitaj me „što je?” U posjet pođimo nas dvoje. U sobi žene dođu, pođu Govòreć o Michelangelu.

Prevođenje poezije Sizifov je posao

Prufrock govori o sebi, izmučenom intelektualcu koji je zbog zaljubljenosti potpuno paraliziran. On je izgubljen, ciničan, na dijelovima i očajan – sve zato jer se ne usuđuje približiti svojoj idealnoj ženi. Priču gradi motivima interijera, grada i oceana kojima slikovito ocrtava emocionalnu kljastost protagonista. Sve izvrsno funkcionira dok čitamo izvornik, ali što se događa kada mentalne predodžbe pokušamo prenijeti na papir? U ovoj „vježbici“ uspjeli smo si dokazati koliko je prevođenje poezije Sizifov posao – uvijek se iznova može naći drugi oblik, druga riječ, drugi poredak. Primijetit ćete da smo se poslužili slamnigovskom taktikom pa se u prijevodu nametnuo i jedan neologizam. Mogućnosti je mnogo, ali tek će vjerojatno jedna ili dvije zazvoniti kako treba. A dotad treba pokušavati i brisati i ponovno pisati i očajavati i opet ispravljati.

P. S. Preporučujemo da pjesmu u cijelosti poslušate na ovoj poveznici u izvedbi Jeremyja Ironsa koja izvrsno pokazuje koliko je poezija neraskidivo povezana sa zvukom, slušanjem i, nakraju, glazbom.

Naposljetku, mnoštvo lica poezije i njezina sinestezijska moć glavni su razlozi zašto izazov prevođenja poezije volimo i prihvaćamo.