Hrvatski jezik ima mnogo pravopisnih i gramatičkih područja kojima teško ovladavaju čak i izvorni govornici, a jedno su od njih i klitike. Svima je već poznato kako su to riječi bez vlastitoga naglaska koje dolaze ispred ili iza naglašene riječi, a imaju i svoje određeno mjesto u rečenici. Prethode li naglasnoj riječi, zovemo ih proklitikama ili prednaglasnicama ili prislonjenicama. Govornici hrvatskoga jezika to znaju i s njima uglavnom nemaju teškoća.

Enklitika ili zanaglasnica ili naslonjenica

Slijede li pak naglašenu riječ, zovemo ih enklitikama ili zanaglasnicama ili naslonjenicama. Tu već nastaju problemi. Općenito su najčešće klitike pomoćni ili modalni glagoli, lične zamjenice, adpozicije (prijedlozi i poslijelozi), veznici i čestice.

Toga su svjesni i prevoditelji i oni koji se bave jezikom u bilo kojem njegovu obliku. Međutim do pogrešaka dolazi u samom rasporedu riječi u rečenici jer većinom nismo sigurni gdje zapravo dolazi ta enklitika. I što sad?

Gdje idu klitike?

Nekoliko je informacija koje nam mogu biti od pomoći. Prva se nalazi u Wackernagelovu zakonu. Iako zvuči strašno kompleksno i stručno, njime se zapravo jednostavno utvrđuje da je mjesto enklitike često drugo mjesto u rečenici. To znači odmah nakon prve naglašene riječi ili sastavnice (odnosno uz subjekt uz koji ne stoji atribut ili apozicija). U praksi to izgleda ovako:

Naš tim je najbolji. ✘ Naš je tim najbolji. ✔   
Najvažnije pitanje je ostalo neizgovoreno. ✘ Najvažnije je pitanje ostalo neizgovoreno. ✔
Ljudska je glupost mračna snaga pod nama. ✔  Ljudska glupost je mračna snaga pod nama. ✘
Njegove ruke su drhtale od napora. ✘ Njegove su ruke drhtale od napora. ✔